ŠOKAČKI DIVAN

Govor u Slavoniji općenito kod ,,starosjedilaca'' tj. Šokaca je štokavskog narječja - dijalekt ikavski kasnije ijekavski. Grčka riječ dialektos obično se prevodi kao narječje ili kao govor, pa bismo mogli reći da je dijalekt dio veće jezične cjeline, najčešće zemljopisno ograničen dio općeg hrvatskog jezika. Znameniti hrvatski dijalektolog Stjepan Ivšić u svojoj raspravi podijelio je posavske govore u skupine, a u prvu skupinu ubraja i ova mjesta : Babina Greda, Gundinci, Sikirevci, Velika Kopanica, Kruševica, Beravci, Divoševci... Zanimljive su između tih sela male razlike, prije sveg to se također odražava u narodnoj nošnji, frizuri djevojaka, drugo je dosta slično u tradicijskoj kulturi kao i običaji, za razliku od područja npr. zapadno od Vinkovaca više govore zapadnu ekavštinu (Ivankovo, Vođinci, Šiškovci i dr.), a Vinkovčani i Slakovčani govore ikavštinu.
Danas se može čuti izvorni šokački govor još samo u starosjedilaca treće životne dobi, što će njihovom smrću zauvijek nestati. Ljudi srednje životne dobi čuvaju staroštokavske osobine, ali ne konzekventno, nego u kombinaciji s novoštokavskim. Mlađi pak naraštaji koriste šokački govor samo u običajnim i folklorno - manifestacijskim situacijama; primjerice čaušev govor u svatovima s frazama: Faljen Isus, kume, stari svate i domaćine ! Evo mlada dariva ..., te u prigodama kada njime žele nešto stilski označiti.

Jezična struktura

Šokci su mnoge svoje običaje sačuvali sve do sredine 20. stoljeća, pa tako i šokački govor, akcentura pojedinih riječi i brojne izraze. Tako su dugo vremena koristili turske riječi, posebno na području bivše Vojne krajine (Granice): avlija, taraba, bunar, pendžer, komšija, peškir, đuvegija, ekser, kurjak i druge Šokci čuvaju staroštokavštinu, a njih je svakim danom sve manje. Terenska istraživanja pokazuju kako su rijetki izvorni govornici, čiji bi govor mogao rekonstruirati nekoć živo govorno stanje.
Šokački govor, međutim, nije novoštokavski, već staroštokavski. Stoga u njemu ne vrijede pravila novoštokavskog hrvatskog književnog jezika. On se dakle po svojoj melodiji razlikuje od standardnog hrvatskog književnog jezika. Možda je to i najveća razlika među njima.

Naglasak

Prema literaturi, a i prema istraživanjima na terenu, izdvojit ćemo osnovne jezične osobine slavonskog dijalekta. S obzirom na naglasni sustav govore slavonskog dijalekta možemo podijeliti na više skupina prema akcentacijskoj klasifikaciji. Stara hrvatska akcentuacija prema podijeli, jest ona koja ima tri stara naglaska na svim starim mjestima. Tako se u Slavoniji govori južno od Đakova, oko Vrpolja (Strizivojna, Velika Kopanica, Stari Perkovci, Divoševci, beravci, Sikirevci). Mjesta sa starom akcentuacijom u Slavoniji zahvaćaju krajnji istok ikavskojekavski govora. U slavonskoj Podravini stari se hrvatski naglasni sustav može čuti u nekoliko mjesta u okolici Valpova.

Ikavica

Šokci su ikavci donijeli iz svoje stare postojbine Bosne, a dokaz tome je da se ikavski refleks jata prvi put upisan baš u Bosni 1331.godine. Starinačko šokačkopučanstvo ovoga područja govorilo (divanilo) je specifičnim ikavskim govorom stare akcenture, što se i danas može čuti među starijim osobama. Tako da starinski dijalektalni govor štokavska šokačka ikavica.
Bački Šokci govore specifičnom ikavicom koja se razlikuje od bunjevačke, jer u riječima samoglasnik, ,,e'' ne zamjenjuje samoglasnikom i tako učestalo kao kod Bunjevaca. Riječi se skraćuju. Obično se samoglasnik na kraju riječi ne izgovara (doći - doć), a često se i završni suglasnik zamjenjuje (ići - it). Šokci govore brzo i ritmično te nadasve melodično. Imaju svoje izraze za pojedine predmete, pojave i stanja koji imaju iskonsku logičnost, nimalo sličnosti s nazivima u današnjem književnom jeziku.

REKLA (špenzlet, štriker, reklja, jankel, bundžur, ćurakle)
Odijevne predmete zvane rekle, reklje, špenzleti, jankeli i dr. viđali ste uglavnom na tamburašima posljednjih desetak godina. Špenzleti su dio odjeće, narodne nošnje sa područja slavonske Posavine koja se raširila po Šokadiji. Zapravo se radi o ostacima vojnokrajiške uniforme u mjestima Slavonije koja su bila pod Vojnom Krajinom i Granicom u vrijeme Austro-Ugarske monarhije.
Uz špencle su često nošene i valjane čarape - fusekle. Jedno i drugo nošeno je u paru, kompletirano na jednake šare. Te su šare također od vojnih vremena, ostatak oznaka različitih vojnih jedinica (kumpanija). Danas one razlikuju krajeve Slavonije, zna se od kuda su ako su na srceta (Ivankova do Mikanovaca), na ružmarin (vinkovački kraj), na trišnje ili jabučice ( od Štitara do Broda), te na strike (županjski kraj i ,,cvelferija'').

RAKIJA

Rakija je orijentalni izraz za alkoholno piće koje se dobiva destilacijom provrele, fermentirane komine voća, biljaka ili žitarica, što je različito od kraja do kraja Lijepe naše. U Slavoniji se rakija najčešće pekla od šljiva – šljivovica, ljuta, vrlo jaka i nasuprot meka, rakija s malim postotkom alkohola. Prepečenica je ona rakija koja je i dva puta pečena. Istodobno pekla se rakija i od grožđa - lozovača, od grožđanog koma, odnosno tropa - komovica, komovača, tropica, kao i od duda - dudovača. U nekim selima Đakovštine i brodskog kraja uz druge rakije, pekla se i repovača, rakija od šećerne repe koja je rezana i kuhana, posebice onda kada šljive nisu rodile. Na području Gradiškog kraja oživljen je običaj pečenja rakije od kukuruzovine - kuruze. Starinska ''Ižimača'' u istočno brodskom mjestu Beravci je priredba, u kojoj se uz pomoć konja u sačuvanoj ižimači kružnoj drvenoj napravi, mljevenja i tiještenja jabuka u sok, jabukov mošt. Od kojega se nakon nekog vremena peče rakija - jabukovača.
Rakija, šljivovica slavonska, ''iz 'rastovog ili dudovog bureta'', ponijela je slavu Slavonije svijetom. Ona je lijek i umornom, objesnom i prkosnom tijelu i duši. Bez nje se u Slavoniji, ne događa ništa važnijega: od rođenja pa do smrti. Ona je svojevrsni životni eliksir Šokaca, afrodizijak. Daje im snagu i nudi veselje.
Svaki narod ponosan je na svoje rakije. U Hrvatskoj, a posebice u Slavoniji, šljivovica ima gotovo mitsku poziciju. Opjevana je u pučkim pjesmama, nudi se najdražim gostima i daruje najvažnijim osobama.

SLAVONSKI DOMAĆI KULEN

Prije otprilike tri stoljeća ''slijepo crijevo'' svinje ili tzv. kulenica počela se nadijevati brižno odabranim i začinjenim najboljim djelovima mesa. Svinja mora biti stara od jedne do dvije godine i teška 140 - 160 kg, pravilno hranjena. Za kulen se odabiru prvenstveno leđni dijelovi mesa, a tek zatim but, plećka ili vrat. Mesu se dodaje i nešto tvrđa leđna slanina. Meso se mora dobro ohladiti i ocijediti (na 5oC, 1 - 2 dana), a zatim se melje ili još bolje nasjecka nožem. Od začina mesu se dodaje sol, domaća mljevena crvena paprika i bjeli luk. Kulen se suši u prozračnom tavanu ili pušnici sa postepenim doziranjem dima. Zatim se dozrijevanje čeka u podrumu.
Naziv kulen ili kulin ?
Izvorni oblik ili naziv kod šokaca ikavaca je KULIN, a kod šokaca zapadno ekavaca KULJEN. Naziv KULEN, dobio je oko 1923.godine.

BEĆARAC

Bećarac, to je, po melodiji, bećarska himna čiji je skladatelj nepoznat. Kažu da je on nekada ponikao među veselim i raspusnim redovnicima, u srijemskim samostanima, iz neke crkvene melodije. Druga teorija, da je nastao u slavonskoj Vojnoj krajini, kada su graničari kratili vrijeme po čardacima.
Ne pjeva se on svuda i svagdje. Svirači (tamburaši) točno znaju u kojem ga momentu treba zasvirati. Oni nastupaju s bećarcima kad hoće izazvati kulminaciju lumperajskog raspoloženja.
Za pjesmu su postojali samo za to određeni dani i događaji. Pjesme su nastajale uz tkalački stan, na prelima, u bećarskim lumperajima po mračnim sokacima. Plesalo se, pjevalo i sviralo ne samo na svadbama, crkvenim veseljima, vašarima itd. , nego od Uskrsa do prve nedjelje te od Božića do Rokova. Spominju se nedjelje i blagdani kao određeni dani za veselje, te u svakoj prigodnoj situaciji, za vrijeme i poslije rada.
Bez obzira na razne mijene i “modern glazbu” bećarac ne odumire i ne gubi na svojoj svježini. Bećarac je ostao u narodu, prenosi se s koljena na koljeno, iako su iščezli bećari raspikuće ,,od ranga''.

TAMBURA U ŠOKACA

U Hrvatskoj se tambura do 1848.godine svirala isključivo kao solističko glazbalo (tzv. tamburica samica), a nakon toga počeli su je svirati skupno, pa se počinju formirati tamburaški sastavi.
Tambura samica je instrument sa četiri žice, dugog vrata i malog korpusa. U početku samica je bila pastirski instrument. Čuvajući stoku pastiri su prvo sami izrađivali tambure, te ih onda učili svirati. Naziv tambura dobila je od arapske riječi - tambur, koji je u naše krajeve donijeli Osmanlije u vrijeme vladavine na ovim prostorima.
Tambura ima tri dijela:
* trup (korpus),
* vrat i
* glavu.
Trup je izdubljen iz javora, kruškova, jablanova, lipova drva, a ponekad se nađe i od kornjačine kore. U novije se vrijeme tambure ne izrađuju od jednog komada drveta nego od tankih savijenih dasaka. Trup je prekriven tankom daskom od meka drva (smrekovine, jelovine, čama) koja se zove glasnjača (tahta). Gornji je dio glasnjače od tvrdog drva da se trzalicom ne bi oštetio. Na njoj su zvučni otvori, rupice, koje narod zove izlaz glasa (odušak, negdje jasnica), a ima ih katkad od 8 da 24; na novijim je tamburama obično samo jedna veća rupa u sredini. Vrat tambure (držak, ručica, divčak) u pravilu je dug. Duž njegove gornje strane, prekrivene obično tamnijim tankim slojem daščice, pričvršćena je hvataljka; na njoj su poprijeko pribijena prečnice.
Prečnice su od čelične žice, koje označuju mjesto gdje se pritiskom prsta dobiva određen ton. Na pučkim tamburama prečnice su poredane po netemperiranoj ugodbi, a na novijima prema tempiranoj, obično kromatskoj, rjeđe dijatonskoj ( u ovom slučaju prečnice ne idu preko cijele širine vrata, nego do polovice širine s donje stane za cijele stupnjeve, a s gornje za polstupnjeve). Glava je na kraju vrata u piljastu ili pužoliku obliku. U glavu su utaknute čivije.
Umjesto drvenih čivija u novije se vrijeme u glavu pričvršćuje stroj za navijanje žica, prilagođen pužolikoj glavi. Između glave i vrata je konjić s urezanom udubinu za svaku žicu. Žice idu od čivije preko konjića duž vrata i trupa, na kojem je kobilica s urezima za žice kao i na konjiću, a zapinju se na kraju trupa ozdo za zapinjače. Tambure su najčešće dugačke 70 do 95 centimetara, ali postoje i potpuno male tamburice od 37 cm, dok se u tamburaškim zborovima upotrebljavaju i velike tambure od 140 pa do 200 cm. Trzalice su rađene od višnjine kore ili od orlova, paunova pera, a u novije vrijeme od celuloidnih ili plastičnih tvari. Trzalica se drži između palca i kažiprsta, a ponekad i sa srednjakom.
Tambura najčešće ima 4, 5 i 6 žica no broj varira. Obično su prve dvije ugođene unisono i na njima se izvodi melodija. Tambure su jednoglasne, dvoglasne i troglasne. Razmak u tonovima koje daju prazne žice katkad je sekunda (Banja Luka), češće terca (bugarije), na najviže kvarta (bačko-srijemske tambure) ili kvinta. Za muziciranje na tamburi narodni je izraz udariti u tamburu, tamburati, rjeđe kucati u tamburu. No, sve više se koristi izraz svirati u tamburu. Trzalicom, koja se već na spomenuti način drži među prstima, se udara u žice kako bi se dobili kratki tonovi ili trže kako bi se dobili dulji tonovi...

Najstariji do sada poznati zapis folklorne glazbe koji se veže uz Slavoniju, objavljen je 1789. godine kao dodatak epskoj pjesmi Antuna Ivanošića. Naslov : ,,PISMA KOJU PIVA SLAVONAC UZ TAMBURU A LICSANIN ODPIVA OD UZETJA TURSKE GRADISHKE ILITI BERBIRA GRADA''.
Do tada je na ovim prostorima najzastupljeniji tradicijski glazbeni instrument su bile gajde.
U doba hrvatskog narodnog preporoda i buđenja nacionalne svijesti snažno je pojačalo zanos Slavonaca za tamburom. U Osijeku kao kulturnom središtu Slavonije, 1847. godine mladi gradski službenik Pajo Kolarić (1821 - 1876.), ispunjen narodnim duhom, osnovao prvi građanski tamburaški zbor od šest članova i prvi počeo skladati za tambure.
Uz dobar tamburaški sastav svirala je violina, tambura samica, dvojnice a posebno gajde. Smjenjivali su se naizmjenično tambura samica i tamburaški sastav, gajde, dvojnice te kasnije i violina, (većinom u srijemskom štihu i kod roma tamburaša).
Tambura je danas najzastupljenije narodno glazbalo u Slavoniji i Baranji.

SLAVONSKA NARODNA NOŠNJA

MUŠKA NOŠNJA
Muška narodna nošnja, osobito u momka, vrlo je bogata. Glavu pokriva Šokac obično crnim, zelenim ili smeđim šeširom, kapom, a na kapu obamita vrpcu panjtliku, te se kiti cvićem. Osim kape nosi se i šubara, osobito zimi, i za nju se zatiče cvijeće.
Rubina (košulja) je dugačka i seže priko pojasa, a prsa u joj ili rasplitana ili sastavljana, mogu biti šlingovana a i zlatom vezena. Oko ovratnika negdje se veže na košulju ,,poša'', a neka vrsti kravate (marame), koju su nekada nosili graničari -husari.Na rubinu navlači se prsluk, koji se zove i kamizol. Kamizol je obično crn, ali ima ih i od plave čoje. Stari graničari nosili su samo plave kamizole. Poleđina je u kamizola često i od svile.
O pojasu pripasuje se tkanica, ali je u muškaraca uobičajeno da nose kajiš, obično je žute kože. Gaće su bijele, širokih gaćavica, a nogavice su šlingane, rasplitane, a često i zlatom vezene. Donji rub gaćavica obamita čipka ili šlinga, a i rasplit. I muški na noge navlače čarape. One su ili pletene sa bobicama, dakle pulovane, a običajne su štrikerske, plavo šarene. U starija vremena, nosili su muškarci crno bijele vunene tkane obojke, domaćeg proizvoda. Kasnije su to nosili samo stariji ljudi.
Obuća su opanci, čizme, a rjeđe cipele. Opanci su kadgod lijepi od crne kože, često i pulovani. Ako su opanci sa uskim kajišima, zovu se ,,putranci'' ili ,,preplitanci''. Čizme se obično nose zimi. Cipele su novija moda. Sve ovo do sada navedeno je ljetna narodna šokačka nošnja. Zimi se još nosi i pršnjak, kožuv (kožuh), kabanica i opaklija, a mjesto gaća muški nose hlače, čakšire. Bijele hlače od grubog lanenog platna zovu se ,,gege'', a nosili su ih stariji ljudi. U bivšoj Granici hlače su od plave čoje, a zovu ih pantalone.
Kožuh, pršnjak, kožušak, ćurak i opaklija izrađuje kožušar ili ćurčija. Kožušak ili pršnjak nosi i muško i žensko, pa je često, osobito u mlađeg svijeta, urešan pulicama, ogledalcima i granama od raznobojne kože. Stariji ljudi nosili su kožuh i ljeti i zimi. Ljeti ga, - vele - hladi, a zimi grije. Još se zimi nosi i štrikana rekla, koja se zove i ,,špencle'', ,,jankle'' ili ,,ćurakle''. I kabanica je zimski dio nošnje. Ima sela, gdje kabanicu zovu i ,,japundže'' i gunjac. Dok je nov nosili su ga gazde, a kasnije kočijaši i čobani.Kasnije se u mušku modu pomalo uvlači, na žalost i kaput. Nekada su ,,kaputaši'' bili samo varošani, a ne seljani.

ŽENSKA NOŠNJA
U slavonskoj Posavini od Broda do Županje što se tiče nošnje, ona je vrlo raznolika. Šokice su nosile običnim danom razne rupce (marame), delinke I farbarice u raznim bojama i sa raznim šarama. Kao svakodnevno ruv'o nošene su suknje i bluze od jeftinijeg platna, a najviše od cica kojeg je bilo I sa dva lica. Za svečanije dane suknje i bluze su šivane od raznih štofova i sitnog someta, a za veće svetkovine od štampane svile. Za svagdanju nošnju ako je bilo hladnije, nošeni su štrikani frosluci, kožuci a za svečanije opremanje pulani kožuvi, zatim brenovane veste koje starije žene i danas nose, a po zimi u crkvu su se nosile plišane jakne crne i smeđe boje.
Posebno svečana oprava (nošnja) su bile zlatare, svilenke, šlingani i vezeni skuti i odnice.Vezenje zlatom je bilo posebno umjeće, pa su tako postojale žene koje su se bavile tim poslom. Zlato se vezlo na širokim trakama od pargara koje su onda prišivane na svilenu ili neku drugu tkaninu. Kod pranja trebalo je te trake skidati pa nakon pranja ponovno prišivati. Zlatom je bio vezen i oplećak. Oplećak je imao rukave dosta duže od ruku. Rukav se morao podići i vezati pantlikom trobojnicom ispod lakta. Uz ovako vezenu zlataru oko vrata su nošene svilene polutine, a najviše marame križare. One su bile svilene crveno-bijele boje. Za manje svetkovine i svative nošene su polutine od finog tkanja, šlingane, vezene svilicom, a najviše jagodama. Za šlinganu nošnju koristilo se tkanje zvano frčevac. Isto je bilo od finog pamuka, jako tankog i frčavog pa mu odatle i naziv. Odnice su nošene većinom u korizmi i adventu. Bile su vezene pamukom u boji. Uz odnjicu su nošene polutine i pregače tamnije boje. Kod nošenja sukanja od štofa pod suknjom su nošena dvoja-troja krila (podsuknje). Krila su bila dugačka tako da su sezala do pazuha. Kad se svežu uzicom u struku, preostali dio od struka do pazuha se srola oko pojasa i tako se formiraju kukovi, a suknja bude mnogo šira. Gornja krila budu šlingana da se vidi šlinga kad se suknja podigne, tj. potprimi. Kad su se nosile zlatare i svilanke, onda su se oblačili unteroci.Oni su bili od finog pargara, čvrsto uštirkani i kad bi se obukla dva-tri unteroka, postizala bi se donja širina suknje do dva metra. Uz ovakvu svečanu nošnju nosile su se cipele, a ljeti sandale, lakovane ili pletene, dok su se uz manju svečanu nošnju nosili opanci idali i guličane čorape u raznim bojama.
Od Nove Gradiške sve do Babine Grede i Štitara, dakle cijeli novogradiški, brodski i jedan dio županjskog kotara, čini jedno, posavsko, odjevno područje. Glavna karakteristika je, da šamija ne pokriva cijelu glavu u snaše, nego samo zadnju polovicu. Ženska navlači na sebe po nekoliko uštirkanih sukanja ispod skuta, da tako izgleda što krupnija i širja. O pojasu skute zavrne nekoliko puta, da tako i u pojasu izgleda što deblja. Tu dakle nije u modi vitka linija. Donji dio županjskog kotara, cijela tzv. ,,cvelferija'' : Vrbanja, Drenovci, Đurići, Gunja, Posavski Podgajci, Račinovci, Rajevo Selo po malo je napustila svoju izvornu narodnu nošnju (uticaj je to vremena sa kraja19.stoljeća kada su bile velike eksplatacije Spačvanskih šuma, varoška moda mješa se sa narodnom). Jedino su još sačuvale karakterističnu šamiju. Glava je sva povezana, a na čelu povezana je mašla u obliku leptira. Istu takvu šamiju nose i Lipovac, Strošinci, Morović - šidskog kotara, i Apševci, Podgrađe, Nijemci i Đeletovci - vinkovačkog kotara. Štitar i Županja, otkad je u Županji tvornica tanina, napustili su posve narodnu nošnju i cure su se ,,pofrajlile''. Sav ostali dio vinkovačkog kotara, te Strizivojna i Vrpolje u đakovačkom kotaru i Gradište u županjskom kotaru, čine za sebe jedno odjevno područje. Odlikuje se svojom izvanrednom elegancijom, lijepim ručnim radovima, vrlo ukusnom šamijom, koja pokriva cijelu glavu do pol čela. Cure kosu umjetnički načišljaju i kite cvijećem. Ženske nastoje da su vitke, u struku što tanje, pa zato navlače skute većinom na golo tijelo. Nijedan narod svijeta, ne može se podičiti tako lijepom i dekorativnom narodnom nošnjom, kao Šokci. Gdjegod su Šokci, tu je i narodna nošnja u svim njenim najraznoličnijim varijacijama, al svagda lipa, skladna i slikovita. Zato se baš tu i razvija najljepši naš narodni ručni rad, narodni motivi i ornamenti, koje su vrijedne ruke Šokica dotjerale upravo do umjetničkog savršenstva.
Šokice su njekada same tkale na stanu ili stativama svoje platno od lana, pamuka, konoplje, a i čiste svile. Otkano platno mjeri se na polutke, savija u trube i pohranjuje u staklene ormare u kućaru (kiljeru). Čim udavača ima više naredanih truba, tim veća dika i ponos, a i bolja prilika za udaju. Šokice tkaju i otarke (peškire). Otarci su bili često utkani crvenom svilicom, a i zlatom i srebrom. Na otarke se utkaju biljni i životinjski stilizirani ornamenti. Nije ni čudo, jer otarak pratio je Šokca od poroda do pokrova. Otarcima se dariva kum i djeverovi te svatovi, a i konjske zaprege. Otarcima se u svatovima kitile tambure, egede i gajde. Otarak se daruje svećenik prigodom sprovoda. Na nadgrobni križ se vezao otarak, a od otarka se sastavlja i pokrov. Šokica su znale da utkaju, ali najviše svoje vezenke, koje izrađuju svilom, svilicom, vunicom, koju su same bojadisale biljnim bojama.